Osvrt na roman Mirka Škiljevića „Bes, ljubav i uteha“ (Liberland, 2020.) Čitajući roman Mirka Škiljevića „Bes, ljubav i uteha“ često sam pomišljao na osamdesete godine prošlog veka, to romantično doba iz današnje perspektive gledano, kada je moja generacija s velikim zanosom hrlila da se upozna s delom književnog velikana Hermana Hesea, i na stranicama njegovih romana „Demijan“, “Sidarta”, „Stepski vuk“, „Igra staklenih perli“, „Narcis i Zlatousti” otkrivala nove svetove. Naravno da Heseovoj magiji nisam odoleo ni ja, pa ipak pisac mog omiljenog romana iz tog perioda nije bio Hese, već Somerset Mom. Reč je o njegovom romanu „Oštrica brijača“. I, podrazumeva se, nisam bio jedini koji će se mnogo puta vraćati stranicama tog štiva, stoga i nije nimalo slučajno što između likova Jožefa Červenog iz Mirkovog „Besa, ljubavi i utehe” i Larija Darela iz „Oštrice brijača” postoji uočljiva paralela.
Piše: Dr Milutin Đuričković Postoje samo dva načina da živiš. Da živiš kao da ništa nije čudo ili da živiš kao da je sve čudo. Albert Ajnštajn Čini se da je kratka priča kao žanr u našoj savremenoj književnosti donekle zapostavljena i da se sve ređe objavljuje u listovima i časopisima, a pogotovo kao knjiga i zasebno izdanje. Ovo tim pre ako se ima u vidu izrazito kvalitetna i originalna kratka priča.
Međutim, najnovije prozno ostvarenje Zorana Škiljevića „U svom svetu” unekoliko demantuje ovu tvrdnju, budući da nudi pravo otkriće i umetnički trezor novih, inventivnih i maštovitih kratkih priča, koje se čitaju u jednom dahu i koje po mnogo čemu zaslužuju pažnju čitalaca i književne kritike. No, pođimo redom. Piše: Ivan Despotović U našoj književnosti i šire, pažnju publike privlači proza sa kojom se čitalac ili čitateljka mogu identifikovati, a koja kao takva izlazi iz sad već izlizanog okvira kratke priče, nastale nalik kratkotrajnom obliku, paralelno sa pop-artom i konzumerskom logikom čitanja, gde beše potrebno da se čitanje završi za minut, poput gledanja monolitno i bezlično dizajniranih slika. Humorističke priče Zorana Škiljevića, po humanističkim primesama na tragu Efraima Kišona, sa isto tako dramskim intencijama i sa prirodnim ogledanjima stvarnosti, nužno prevazilaze „short“ poetike i multimedijalno izbegavanje da se štogod ispripoveda ili samo-reflektuje. S druge strane, pisac ne pripada onoj današnjoj, mada opet hvale vrednoj, srpskoj struji koja na opsežniji i dublji način téži opštim temama koje se ne mogu lokalno odrediti (Veselin Marković, Z. Ćirić npr.) Z. Škiljević se ne uklapa ni u onu izvornije zavičajnu, a opet relevantnu inovirajuću struju (Goran Petrović npr.), te držeći jednu starovremensku meru između globalnog i lokalnog, filozofskog i faktografskog, minimalističkog i detaljnog, čitaocu pruža ogledalo koje upravo deluje kao da je postavljeno baš danas pokraj puta i očišćeno od remetećih primesa, u pričama koje kao u kakvoj vrevi održavaju fiziološki i sociološki ritam.
Budi te jaka detonacija, negde u blizini. Otvraš oči, onako krmeljav i bunovan. Zvezdara, Šumice, Vračar, možda najpre Vračar, pomisliš, tamo se stalno nešto ruši, namernio ili slučajno. Ma ne, nije to u pitanju, razmišljaš, udar je bio previše jak, uzdrmao je zgradu iz temelja. Onda mora da zveknuo grom, ili se srušio avion? Biće da je ipak grom, sad si već stoprocentno siguran i možeš da odahneš. Ko se groma boji još?
U emiratu se Nova godina tradicionalno proslavljala gromoglasno, uz pucnjavu i vatromet. Pod izgovorom da ne bi došlo do uznemirenja javnosti, nadležni ni ove godine neće saopštiti tačan broj ogluvelih za vreme praznika. Širom emirata organizovane su brojne svečanosti. Vlast je tako iskoristila priliku da u novogodišnjoj noći promoviše otvaranje nove stanice metroa u prestonici, još jedno graditeljsko čudo naših neimara, ponos i diku Vrhovnog i ostalih emira.
Piše: Ivan Despotović Knjiga Zorana Škiljevića, koja nas u dogodovštine Lazara Petrovića Branda uvodi izdaleka kadriranim opisom Beograda i nekadašnje varoši osnovane Despotom Stefanom Lazarevićem, mada i to, kako nas narator obaveštava nije u potpunosti tačno („...no, dopustićemo neupućenima da i u ovom slučaju imaju glavnu reč, uostalom tako je od pamtiveka kad je javno mnjenje u pitanju“), – ima neke elemente pikarskog romana, ako na sebe uzmemo takvu slobodu da se podsetimo istorije romana kao odavno najvidljivije književne vrste. Humor i ironija, i pre svega humanizam, na virtuozan način vode ruku čitaoca kroz ovaj roman Zorana Škiljevića. - Ivan Despotović PIše: Slađana Belko Kako stići do Islanda?
Pa preko obala Goe. Škiljevića sam upoznala pre dve godine u Društvu književnika Beograda. Među „umnim i sedim“ glavama (kako su se meni činili pesnici sa već nekoliko objavljenih zbirki za sobom, svi prisutni pisci ozbiljnih romana i eseja), izađe pred nas i mene jedan visoki čovek, mojih godina i poče da čita nešto o Tozi vampiru. ...Moraću jednom da te odvedem tamo da se i sama uveriš kakav je to budžak. Kao da su tu snimali onu čuvenu scenu iz Skupljača perja kad Beli Bora lumpuje a srča leti na sve strane... Ja slušam Zorana i deo o Tozi a u sebi čujem: Đelem, đelem... vidim krvavog Bekima i osmehujem se. Tmurno aprilsko jutro mirisalo je na kišu. Kao i obično, tačno u sedam i pedeset pet bio sam na stanici kod Arhitektonske škole. Propustio sam krcate dvadesetjedinicu i dvadesetdvojku, i ušao tek u treći po redu trolejbus. Progurao se nekako do platforme kod srednjih vrata, kod uređaja za očitavanje kartica, i tu stao, čvrsto se držeći za šipku. Gužva je bila uobičajena, vazduh opor i kiselkast; otežao od prekomerne upotrebe parfema, belog luka, duvana, piva.
Piše: Marina Đenadić Višeznačan naslov ovog romana lako može zavesti čitaoce da je reč o različitim žanrovima – od fantastike do dela religijskog ili okultnog karaktera. Ništa od navedenog nije u pitanju.
Pred vama je sjajna, dobro poznata, usuđujem se da kažem, prepoznatljiva urbana proza (roman), ona koja je oličena u romanu Drgoslava Mihailovića Kad su cvetale tikve, koji se na našoj književnoj sceni pojavio šezdesetih godina prošloga veka. Od tog vremena do danas tzv. urbana proza, u okviru koje pre svega roman, doživela je različite modifikacije. Konstantan je uticaj recepcije Bukovskog, ali se dosta daleko otišlo od modela i načina Mihailovićevog romana, bar kada su pisci „beogradskog kruga“ u pitanju. Noć je bila tiha, skoro bez daška vetra i neuobičajeno topla za ovo doba godine, inače ovako lako obučena, samo u teksas jaknji i tankim famericama, i bez hulahopki ispod, smrzla bi se kao govno.
Posle pređenih nekih stotinak metara, skrenula je desno, videla naherenu drvenu banderu koju samo kablovi drže da ne tresne dole, na put, i prisetila se da sad treba da zakrivuda podužim sokakom kojim se stiže do centra sela. Na dobrom sam, dakle, putu – pomislila je. – Ako i ne nađem ono što tražim, odnosno one koje tražim, barem se neću izgubiti. Ali, nije u tome stvar. Nisam zapucala ovamo, u mrklu noć, da tražim mesnu kancelariju ili crkvu, već da ukebam ono dvoje, golupčiće, koji se sad sigurno praše na nekom skrovitom mestu, a ja takva mesta ovde ne poznajem, a nemam ni koga da pitam gde bi bilo najpametnije da ih tražim. I ovo selo je pusto noću kao i svako drugo, gluvo i ćoravo kao da je na snazi policijski čas. Ako se neki pas i oglasi lavežom, to je samo znak da još ima živih ovde i ništa drugo. Ali, bila je odlučna da im uđe u trag i da im pokvari idilu, što ju je vuklo da ide dalje, korak po korak, pa gde stigne. |