Fanzin "Oprem dobro" broj 107. april 2022. Pitao: Vasa Radovanović. Odgovarao: Zoran Škiljević. Do sada si objavio četiri uspešna romana i tri knjige kratkih priča. Za početak ovog razgovora upoznaj nas sa svojim radom. Kad si počeo da pišeš i imaš li neke književne uzore? Z.Š: Oduvek sam se divio pripovedačima koji umeju na rafiniran, nenametljiv način da vas povuku za sobom i provedu kroz tu književnu avanturu koju obično nazovamo pričom, bilo da je roman ili kratka proza u pitanju. Saramago, Mahfuz, Sabato, Rot, Bolanjo, samo su neki od njih. A što se mojih početaka tiče, ne znam tačno kako je do toga došlo ali imam naviku da čitam s olovkom u ruci i pravim zabeleške i komentare, tako sam i došao do ideja za moje prve priče. A kad jednom zaronite u taj okean mašte koji svako od nas, bio on toga svestan ili ne, nosi u sebi, i posebno kad otkrijete svet stvaralaštva, koji tako postaje vaš svet zapravo, onda taj poriv da svoje zamisli oblikujete u literarnu formu nezadrživo vas vuče napred i na neki način postaje vaš porok. Tvoj roman Vrata podzemnih voda je, kako piše na naslovnoj strani, ,,priča o poslednjoj rokenrol generacijiˮ. To je bilo vreme kad se slušao rokenrol (tada je bilo stanje duha i blam slušati muziku koja je danas popularna kod novih generacija) i kad se živelo normalnim životom. Onda su rokenrol skrenuli u stranu i, nažalost, nije se ostvario stih Rimtukituki benda ,,Nećemo da pobedi narodna muzikaˮ. Pobedilo je nešto još gore – turbofolk, turbo dens, turbopop i ostali muzički Frankeštajn-pravci, koji su pokrenuli najniže pobude u ljudima što je dovelo do ratova, razaranja društva, siromaštva… Ti si se u svom romanu dotakao tog vremena. Šta misliš, da li je mogao rokenrol da pobedi? Šta je uzrok sunovratu morala i svega ostalog? Da li su i pisci, pored ostalih, kao savest društva mogli sve to da spreče, s obzirom da su neki bili među najistaknutijim pokretačima te apokalipse? Koja je danas uloga vas, savremenih pisaca, i da li književnost ima onu moć koju je nekad imala? Z.Š: Nažalost ni književnost ni Rokenrol danas nemaju onu moć ni onaj značaj u društvu kao u drugoj polovini dvadesetog veka, recimo. U Beogradu osamdesetih godina prošlog veka na žurkama se, uz nove ploče Dire Strates ili Dejvida Bovia, žustro raspravljalo o romanima Karlosa Kastanede i Hermana Hesea, danas je tako nešto nezamislivo. Muzičku scenu tog vremena, ni našu ni inostranu, nisu činili neobrazovani klinci željni slave i uspeha, već najdaroviti, najtalentovaniji, oni su bili predvodnici te generacije, zato su ostavili iza sebe dela neprolazne vrednosti, pomenimo Azru, EKV, Skloniše, Haustor… Često se zaboravlja da je Rokenrolu prethodila Bit generacija čiji su predvodnici bili pesnici i prozni pisci Keruak, Ginzberg, Ferlingeti, Barouz, i da je Rokenrol i nastao kao simbioza popularne muzike i mladalačkog bunta, kao svojevrna pobuna protiv sveta odraslih, sveta hijerahije i nomenklature, rigidnih normi i strogih pravila. Džems Din i danas slovi kao prvi autentični roker iako je i živeo u otišao sa ovog sveta mnogo pre formalnog nastanka rokenrola? Rokerol nije samo muzički pravac već pre svega način života i pogled na svet, i ta njegova univerzalnost i višeznačnost stavlja ga na pijedastal vodećeg kulturološkog fenomena dvadesetog veka. Roman Vrata podzemnih voda posvećen je poslednjoj generaciji beograđana koja je istinski živela rokenrol, kojoj i sam pripadam. Generaciji koja se devedestih nije mirila sa postojećim, činila je sve da ne izneveri sebe, ali je u toj neravnopravnoj borbi ipak poražena, odnosno pregažena brutalnom dominacijom politike bezmalo nad svim sferama života. A kao što vidimo, to se ni do dana današnjeg nije promenilo. Reči polupismenih političara citiraju kao vrhunske mudrosti, a umetnici služe za podsmeh i izvrgivanje ruglu. E, sad, da li je moglo biti drugačije, teško je reći, ali verujem da sunovrat našeg društva ni izbliza ne bi dosegao ovako apokaliptične razmere da smo svi učinili više zarad opšteg dobra a manje bili okrenuti sebi i sopstvenoj dobrobiti. Često se se setim onih Miljkovićevih reči ,,Ako smo pali, bili smo padu skloni”, koje kao da su postale naša kletva, umesto da nam budu opomena. Kad smo već kod uloge književnosti u savremenom društvu, činjenica je da je književna scena u rasulu, postoje dva-tri ozbiljna izdavača, gotovo da ne postoji distributivna mreža, mediji slabo prate scenu… Kako se izboriti sa tim? Ti si predsednik Društva književnika Beograda. Kad smo ga osnivali 2013. godine, a u osnivanju su učestvovali ugledni članovi UKS, DKV, cilj je bio da se stvori organizacija, pandan ovim reprezentativnim udruženjima, sa ciljem da se nešto drastično promeni na književnoj sceni i, pre svega, ispliva kvalitet. Paradoksalno je da, uprkos svemu što sam malopre rekao, nije bilo nikad više izdanja jer knjigu može objaviti svako ko želi (što je, svakako, demokratsko pravo) i ima novca, bez obzira na kvalitet napisanog, pa nailazimo na gomilu knjiga ispod bilo kakvog nivoa, imamo više pisaca nego čitalaca. Tim, tzv. ,,izdavačimaˮ, kojih je sve više, najvažnije je da autor pokrije troškove štampanja (i više od toga, ugradi se u tu cenu i izdavač, pa mu je onda svejedno kakav će biti dalji put knjige). Ne postoji ozbiljna kritika, ili bilo koji drugi regulator, koji bi izdvojio kvalitetnu književnost od poluamaterskog pisanja. Koliko si ti zadovoljan ulogom DKB-a? Da li je ispunjen bar deo onog plana koji je bio pri osnivanju? Kako ti vidiš stanje na domaćoj književnoj sceni i koji su budući planovi DKB-a? Z.Š: Sve to što ste naveli posledica je višedecenijskog zanemarivanja kulture i njeno svođenje na sluškinju politike. Osnovni zadatak kulturne politike je da tzv. mase dovede do nivoa kulture, kod nas je, međutim, na delu retrogradan proces, politika se svim sredstvima bori da kulturu spusti na nivo masa. Sa neprosvećenim, od civilizacijskih vrednosti odvojenim svetom je lako manipulisati. A uloga intelaktualaca u takvom društvu određena je njihovom upotrebnom vrednošću, gledano sa stanovišta vladajuće kaste. Paradigma korisnosti postala je merilo svega postojećeg, naš kamen za vratom kojeg se nećemo lako osloboditi. Isto važi i za našu književnu scenu, profit je na prvom, a kvalitet na tamo nekom, neću da kažem baš na poslednjem mestu. Vidljive su posledice dominacije strane, prevedene literature, vrlo često problematičnog kvaliteta, i zapostavljanja domaćih autora. Što se DKB-a tiče, vreme je pokazalo da je stvaranje jednog takvog udruženja, otvorenog za različite umetničke pravce i književne forme, i te kako imalo smisla; poznato je da na našim književnim večerima, pored pesnika i proznih pisaca, nastupaju i aforističari, kant-autori itd. Ono opstaje lišeno bilo kakve materijalne potpore a sve je prepoznatljivije na našoj knjižvnoj sceni, prvenstveno zahvaljujući kvalitetnim piscima i mlađe i starije generacije, kojih nije malo u našim redovima. Uzmimo poslednjih nekoliko meseci za primer, bogatiji smo za čitav niz značajnih autora, to s ponosom ističem, i to mi daje za pravo da verujem kako je misija DKB-a ostvariva, uprkos svim poteškoćama. Kad smo već kod izdavača, kakva su tvoja iskustva? Koliko je teško naći, bar iole ozbiljnijeg, izdavača u Srbiji? Z.Š: Sticajem okolnosti na čelu oba moja izdavača, ,,Presinga” i ,,Liberlanda”, nalaze se moje kolege, pisci, savršeno dobro se razumemo i, što se mene tiče, nema prepreka da sarađujemo i dalje. Međutim, kad je reč o takozvanim ,,malim izdavačima”, a velika većina domaćih autora upućena je na njih, pored svih kritika na njihov račun, pošteno je reći i da sa skromnim sredstvima kojima raspolažu oni najčešće nisu u mogućnosti da autorima obezbede više od kvalitetno pripremljene i odštampane knjige, sve ostalo zavisi od reputacije i snalažljivosti autora, a oni obično ne uspevaju da obezbede pristup medijima, adekvatnu reklamu, kai plasman i distribuciju svojih knjiga, stoga mnoga značajna dela ne nalaze svoj put do čitalaca. (Internet pruža neke mogućnost, ali nije svemoćan; nije lako u tom moru informacija uvek odabrati onu pravu.) I to se sasvim sigurno neće promeniti sve dok se ne uspostavi opšti društveni konsenzus da knjiga ne može imati isti tretman kao sva ostala roba, i izdavači, prvenstveno oni koji promovišu domaću književnost, ne dobiju materijalnu potporu adekvatnu svom doprinosu razvoju i unapređenju naše kulture. Svoju knjigu Erotoman si prvo objavljivao na internetu, koji danas ima ozbiljnu ulogu u književnosti, i što se tiče promocija i što se tiče čitanosti. Kakva su tvoja iskustva na tom polju? Z.Š: Živimo u digitalno doba i svi se, hteli mi to ili ne, prilagođavamo tome. Razmena informacija čini se da nikad nije imala tako važnu ulogu našim životima kao danas. To piscima omogućava komunikaciju sa čitaocima bezmalo na dnevnom nivou i značajno olakšava rad na istraživanju i sakupljanju književne građe. Erotoman je britka, provokativna priča o bolesti koju svako od nas makar u tragovima nosi u sebi. Objavljivan je u nastavcima na portalu konkretno.rs a potom i na društvenim mrežama, i izazvao dvojake reakcije, naročito kod ženske čitalačke publike. Od jednih je bio hvaljen jer im je, kako kažu, ,,otvorio oči”, pa sad mnogo bolje razumeju ponašanje svojih partnera, a od drugih kuđen, jer, po njihovom mišljenju, erotomanija nije tema za književnu obradu, s čime nikako ne mogu da se složim. Ali nemam pravo da se ljutim na njih. Treba poštovati spremnost čitalaca da javno iznesu svoj sud o našim delima, to je za sve nas, stvaraoce, ne mali benefit. Tvoji romani su savremeni, urbani i obrađuju uvek aktuelne teme. Promišljaš i pišeš o veoma važnim socijalnim i egzistecionalnim pitanjima, ali i o specifičnim pogledima na život (Erotoman). Kako nalaziš inspiraciju. Objasni nam svoj stvaralački proces. Z.Š: Književnost ne podrazumeva samo estetiku, vać i istraživanje, traganje za odgovorima na pitanja koja su od ključnog značaja za nas kao jedinke. U tome je njena snaga i privlačnost. U svojim romanima sam pokušao da osvetlim neke čvorne tačke i aspekte života koje smatram važnim za generaciju kojoj pripadam, a na čitaocima je da ocene koliko sam uspeo u tome. Lako je primeti da se kolorit oko nas neprestano menja, socijalni milje takođe, tehnika i tehnologija ubrzano napreduju, ali ako malo zagrebemo ispod površine svog tog civilizacijskog napretka, vidimo koliko tu ima pogešnog i štetnog, čak i pogubnog po naš opstanak na ovoj planeti. A jedino što je nesumnjivo blagodarno i zapravo je od neprocenjivog značaja za nas, to je uticaj kulture i umetnosti shvaćenih u najširem smislu – a to je pak najteže uočljivo. Zadatak pisca je – i to je upravo ono što ja radim – da zagrebe ispod površine stvarnosti ni bih li otkrio takva “nevidljiva zbivanja”, njegov sledeći zadatak je da ispita njihovu povezanost, učestalost i, konačno, uticaj koji imaju na naše živote. I, tako je bar u mom slučaju, tek kad budem u stanju da oblikujem jasnu i celovitu mentalnu sliku o problemu ili fenomenu koji me intrigira, a taj proces može potrajati i mesecima, latim se pera. Primera radi, pomenuli smo uticaj književnosti na rokenrol. Evo obrnutog slučaja. Inspiraciju za romane Vrata podzemnih voda i Do obala Goe našao sam u istoimenim kompozicijama Džonija Štulića i Bruna Langera. Preslušavajući ih besomučno dugi niz godina moje nesvesno je krenulo da oblikuje određene slike, lica, predele, potom i sasvim konkretne događaje, i sva ta sirova građa kasnije će, nakon osmišljavanja i kreiranja narativa i neizbežnog piši-briši, opet piši, konačno poprimiti formu romana, to jest knjige. Književna periodika je uvek bila pokretač i oslonac svake književne scene. Danas su književni časopisi malo čitani, neredovno izlaze zbog finansijske situacije. DKB je svojevremeno izdavao regionalni časopis Književne vertikale, a danas ima Beogradski krug kredom i Beogradski balkanski trougao. Reci nam svoje iskustvo sa književnom periodikom. Z.Š: Moram priznati da sam s književnom periodikom imao dosta sreće. Moju prvu priču koju sam negde poslao s namerom da bude objavljena, objavile su Književne novine, bilo je to još sredinom devedesetih prošlog veka, a većina priča koje će se kasnije naći u mojim knjigama, objavljene su najpre u književnim časopisima (Književne novine, Književni list, Letopis Matice srpske, Beogradski književni časopis, Koraci, Trag, Nova Zora, Književni pregled, Buktinja, Sizif, itd.). Dobra je stvar što književne časopise (one koji su preživeli) možemo da čitamo na internetu. Evo i jednog paradoksa: složićete se da je u današnje vreme lakše objaviti knjigu nego priču u ,Letopisu Matice Srpske ili Poljima, recimo. Šta nam to govori? Usudiću se da kažem kako više kvalitetnih urednika danas radi (najčešće volonterski) u književnim časopisima, nego u izdavačkim kućama. Ne znam u čijem je to interesu, ali u interesu književnosti svakako nije. Idejni tvorac i glavni urednik Beogradskog kruga kredom je Zoran Ilić, od prvog broja, objavljenog maja 2018, pa do danas, redakcija radi u istom sastavu, časopis ima više stalnih saradnika i otvoren je i za autore koji nisu članovi DKB-a. Lišen materijalne potpore od strane države, časopis opstaje samo zahvaljujući entuzijazmu članova redakcije, i sve je više tražen i čitan. I stoga verujem da će BKK imati dug vek. Pošto je ovaj fanzin na prvom mestu muzički, ali se bavi i ostalim vidovima andergraund umetnosti (književnost, film, performansi, strip…) pitao bih te nešto o rok muzici (koja obuhvata širok pojam od hard roka, panka, metala do bluza). Kako si, kao mlad, došao u dodir sa rokenrolom i kako je on prevagnuo u odnosu na druge vrste muzike? Koji su ti tvoji omiljeni muzički izvođači? Da li postoji neki poseban bend na čijem koncertu nikad nisi bio a želeo bi? Kad bi bio u toj situaciji koje bi albume poneo sa sobom na pusto ostrvo? Z.Š: Žao mi je što, sticajem okolnosti, nisam bio na koncertu Leonarda Koena kada je gostovao u Beogradu, i što nisam uživo gledao Led Cepelin. A što se albuma tiče, ima ih mnogo koje bih poneo na pusto ostrvo. Wish You Wewre Here, grupe Pink Flojd, Supernatural, Karlosa Santane, Cash, Džonija Keša, Brothers in Arms i On Every Strret, grupe Dire Straits, Unplugged, Erika Kleptona, The Healer, Džoni li Hukera, Blue, Džoni Mičel, Legend, Boba Marlija, Kind of Blue, Majlsa Dejvisa… Za kraj, ima li nešto što sam propustio da te pitam a želeo bi da nam kažeš na kraju ovog razgovora? Z.Š: Pre će biti da su moji odgovorni malo preopširni, ali, evo, iskoristiću priliku da pozdravim Vaše čitaoce i da im poručim da čitaju dobre knjige i, naravno, da slušaju Rokenrol! Za čitanje: https://www.calameo.com/read/005432229b96199c5a905 Za besplatno preuzimanje: https://www.mediafire.com/.../OPREM_DOBRO_107.pdf/file Comments are closed.
|