Erotoman
(Presing, 2020)
Može li ljubav da kompenzuje nedostatak pravih prijatelja? Više puta sam razmišljao o tome – i sve do skoro sam mislio da može. Ako sve najbolje što nosiš u sebi podeliš sa što manje osoba – odnosno sa jednom jedinom – zar to nije najviše od onog što možeš da joj pružiš? Čitavog sebe. Oduvek sam želeo da imam nekog takvog ko može da mi pruži sve. I kome ja mogu da pružim sve. Zar to nije ljubav, i to ona prava?
Ispovest Lazara Petrovića Branda u policijskoj stanici u kojoj izlaže svoju životnu priču i razloge za prestup koji je učinio, okosnica je romana „Erotoman“. Potekao iz klasične beogradske porodice srednjeg sloja, ni po čemu se nije razlikovao od svojih vršnjaka, sve do puberteta kada mu je veoma izraženi libido „zamutio“ pogled na svet. Postao je opsednut ženama, čije osvajanje mu je bilo jedini cilj i svrha življenja. Svestan trivijalnosti takvog načina života, željan istinske ljubavi, upoznaje Marinu i napokon se zaljubljuje. Da bi pak dosegnuli harmoničnu zajednicu, Marina mu postavlja određene uslove u vidu seksualne apstinecije, kako bi „sazreo“. Razapet između svog jakog seksualnog nagona, pomerenе percepcije pod uticajem tabloida Glas istine, i želje da zadrži Marinu – neočekivano će se naći u situaciji koju nije ni slutio.
Humor i ironija, i pre svega humanizam, na virtuozan način vode ruku čitaoca kroz ovaj roman Zorana Škiljevića. - Ivan Despotović
-
Recenzije
-
Iz romana
<
>
(Ne)dozvoljene opsesije Erotomana i misterije društvenog organizma
Piše: Ivan Despotović
Knjiga Zorana Škiljevića, koja nas u dogodovštine Lazara Petrovića Branda uvodi izdaleka kadriranim opisom Beograda i nekadašnje varoši osnovane Despotom Stefanom Lazarevićem, mada i to, kako nas narator obaveštava nije u potpunosti tačno („...no, dopustićemo neupućenima da i u ovom slučaju imaju glavnu reč, uostalom tako je od pamtiveka kad je javno mnjenje u pitanju“), – ima neke elemente pikarskog romana, ako na sebe uzmemo takvu slobodu da se podsetimo istorije romana kao odavno najvidljivije književne vrste.
Lik o kome je reč, Lazar, pripada nečemu što bismo nazvali nižim slojevima, to jest živi na granici moralnog kodeksa. Razumljivo, kroz „blagi“ preokret u zbivanjima koja slede – ostaje pitanje šta su to niži slojevi i kakav je zapravo gornji kodeks morala u stvarnosti neke „klase“. Naš protagonista je stoga „pikar“, antipod onoga što se pre nekoliko vekova shvatalo kao „uzvišeno“, a danas se tumači kao „mejn strim“. I pripovedanje ubrzo prelazi u prvo lice, dajući dojam autobiografije svojstven namerama nekadašnjeg žanra. Mesto radnje je dabome staro hiljadama godina, poput nekih drugih mesta na ovom svetu, a Lazar (uzvišenog ali „nedobačenog“ imena) ide kroz život, ili se barem seća jedne poveće epizode svog života kroz koju je išao koristeći se lukavstvom, dovitljivošču, pokušajem ubistva... Njegova sudbina bi trebalo da bude određena njegovim poreklom koje, objektivno li isprva pogledamo, i nije neko loše, ako izuzmemo neuspeh da završi fakultet, opstane u vojsci ili ublaži izraženo interesovanje za dame. No, njegova sudbina jeste određena njegovim poreklom odnosno društveno-političkim odnosima, što navodi čitaoca da saoseća sa svojim pikarom i na priličan način opravdava njegove postupke. Zoran Škiljević koristi pseudo-autobiografsku formu kako bi kroz izmišljenog lika imao veću slobodu izraza i kako ne bi kao pripovedač govorio o nekom „njemu“. Erotoman zato ima satiričnu notu, ali je daleko samostalnije književno delo od klasične satire.
Moralna pridika pak, akumulirana na kraju romana, dovedena je do parodije, te je junak oslobođen od optužbi zbog kojih bi „čisto pikarski“ morao biti kažnjen. I na samom početku nam se sugeriše da je to bio mladić besprekorne biografije, zatočen u Policijskoj upravi za grad Beograd, to jest „naivko“. Pripovedač pravi i jedan klasičan uvod u celu storiju: „Ipak, ne idu li naivost i iskrenost ruku podruku? I nije li zapravo tako otkako je sveta i veka? Možda je ovde o tome reč, dragi prijatelji?“ Ovde se dakle nazire pripovedačeva i Lazareva intencija da nam ka svršetku romana sve više otkrivaju „da je i car go“, to jest kako je niža junakova pogreška-dve ili njihov sled zapravo nevinost u odnosu prema višim negativnim namerama i osobinama mejn-strim junaka, okoštalih u teškoj parodiji ispravnog, odnosno „uzvišenog“, poput Nešića. Naivni junak, uz to izraziti erotoman (opet stara definicija naivnog, naspram sentimentalnog) traži u najmanju ruku isto toliko drastično istinoljubivog pripovedača sa smislom za humor, koliko je tobože drastična i naivnost („besprizornost“) junaka zapisanog u prvom licu. Uigranost i etabliranost oponenta i oponenata našeg protagoniste takođe je dovedena do krajnosti i komičnog.
Iz prethodno rečenog, jasno je da Škiljevićev pripovedni zahvat ima i izrazite dramske elemente, sukobe i peripetije. Realizam pak, pa i naturalizam kome naporedo sa humorom gravitira ova proza trebalo bi, kao i u stara da li dobra vremena, da budu upotrebljeni u opisivanju najsurovijih aspekata stvarnosti a nikad ne prikazani kao štogod čemu treba težiti ili što se može odobriti. „Input“ ovog romana jeste „preteranost“, „naivnost“ i neodobravanje junakove sklonosti padu, neuspehu, erotskom. „Output“ jeste razvijanje prave ljubavne priče sa junakinjom Marinom, raskrinkavanje „puke erotomanije“ i realistička preteranost socijalnih i društvenih aspekata u negativnom smeru kao i nemogućnost odobravanja toga, tih likova iz gornjeg „džet-seta“, koji imanentno odlučuju o sudbini ovih dvoje glavnih junaka.
Prost, lukav, prepreden prevarant bez časti i srama, bez određenog zanimanja i sluga mnogih gospodara. – Ova glomazna „istorijska“ ili teorijska sintagma mogla bi na početku ležati uz više junaka romana Zorana Škiljevića. Možda su svi oni „pikari“, može se pomisliti. Kasnije, razumljivo, oni „bogatiji“ i viši, „pikari na vlasti“, oslobađaju našeg Branda „laskave“ teorijske titule koju sam mu u ovom osvrtu slikovito pridenuo.
„Output“ je i činjenica da je Lazaru nemoguće da sačuva autentičnu vrednost svog života, pri čemu to nije prevashodno uzrokovano njegovim naivnim vanstandardnim navikama ili poreklom (danas prilično prevaziđenim faktorom), koliko jeste određeno „gornjim“ društvenim sferama. On se pita je li zaista toliki ego-manijak ili nezrela ličnost, a zaplet sa glavnom junakinjom nastaje kao udaljavanje fabule od malograđanskih likova poput Lidije, kao autentičniji tok potaknut sasvim iznimnom ličnošću „optuženika“ o kome je ovde reč. „Erotoman“ Zorana Škiljevića ovde ulazi u osenčenu psihologiju i duševnost onih protagonista što su za trenutak postavljeni izvan društveno objektivnog, te i političkog sveta. Junakinja će, naravno, pokušavati da promeni Lazara, da oblikuje njegovu naivnost, blago ograniči nagon, usmeri ga ka odgovornijem poslu, dobije muža. No, epoha zrelosti je prošla, a u lošoj društvenoj hijerarhiji, narodska seksualnost jeste ono jedino što je, izgleda, ostalo autentično od života. Ozbiljna veza puca. „Ti ćeš uvek biti to što ti zapravo i jesi, infantilac zarobljen u telu dobrog frajera. Zabavan, duhovit, drag, šampion sveta u seksu, ali ipak balavac“, reći će Marina Brandu.
Kao mini-epilog i još jedan komički ili satirični obrt – prȃvi, to jest upadljivo veći anti-junak, Vlada Nešić, najavljuje žalbu na Lazarevu oslobađajuću presudu.To jest, naš protagonista je ipak „razbojnik“... ovaj želi da ga smesti u matricu, to jest da se time sȃm oslobodi „razbojničke titule“. U ovome leži i humoristička ambivalentnost, aporija. Nešić želi da potvrdi kako je on sȃm (Nešić) veći razbojnik od Lazara ili pak veći balavac, a to može učiniti jedino tako što bi Lazaru „zapečatio“ titulu razbojnika-balavca. Nešić mora biti najveći pikar iz prostog razloga što mora opstati u sferi medijsko-društvene vlasti; te i dalje, do kraja neuspešno, pokušava „uhapsiti lopova“, to jest potvrditi sopstveni status medijskog balavca. Hijerarhija sveta romana je hijerarhija nezrelosti, gde apsolutna nezrelost garantuje apsolutnu moć, dok manji oblici nezrelosti predstavljaju samo prepreke za bračni život običnih ljudi, ako ih ima.
I to je finale ovog romana ili novele Z. Škiljevića, komika žalbe (pretpostavljamo neuspele) na sud o neuračunljivosti jednog „erotomana“. Protiv seksa se ne može, to jest on ostaje jedna od retkih prikazanih stvari – oslobođena krivice, to jest krivotvorenja.
Lik o kome je reč, Lazar, pripada nečemu što bismo nazvali nižim slojevima, to jest živi na granici moralnog kodeksa. Razumljivo, kroz „blagi“ preokret u zbivanjima koja slede – ostaje pitanje šta su to niži slojevi i kakav je zapravo gornji kodeks morala u stvarnosti neke „klase“. Naš protagonista je stoga „pikar“, antipod onoga što se pre nekoliko vekova shvatalo kao „uzvišeno“, a danas se tumači kao „mejn strim“. I pripovedanje ubrzo prelazi u prvo lice, dajući dojam autobiografije svojstven namerama nekadašnjeg žanra. Mesto radnje je dabome staro hiljadama godina, poput nekih drugih mesta na ovom svetu, a Lazar (uzvišenog ali „nedobačenog“ imena) ide kroz život, ili se barem seća jedne poveće epizode svog života kroz koju je išao koristeći se lukavstvom, dovitljivošču, pokušajem ubistva... Njegova sudbina bi trebalo da bude određena njegovim poreklom koje, objektivno li isprva pogledamo, i nije neko loše, ako izuzmemo neuspeh da završi fakultet, opstane u vojsci ili ublaži izraženo interesovanje za dame. No, njegova sudbina jeste određena njegovim poreklom odnosno društveno-političkim odnosima, što navodi čitaoca da saoseća sa svojim pikarom i na priličan način opravdava njegove postupke. Zoran Škiljević koristi pseudo-autobiografsku formu kako bi kroz izmišljenog lika imao veću slobodu izraza i kako ne bi kao pripovedač govorio o nekom „njemu“. Erotoman zato ima satiričnu notu, ali je daleko samostalnije književno delo od klasične satire.
Moralna pridika pak, akumulirana na kraju romana, dovedena je do parodije, te je junak oslobođen od optužbi zbog kojih bi „čisto pikarski“ morao biti kažnjen. I na samom početku nam se sugeriše da je to bio mladić besprekorne biografije, zatočen u Policijskoj upravi za grad Beograd, to jest „naivko“. Pripovedač pravi i jedan klasičan uvod u celu storiju: „Ipak, ne idu li naivost i iskrenost ruku podruku? I nije li zapravo tako otkako je sveta i veka? Možda je ovde o tome reč, dragi prijatelji?“ Ovde se dakle nazire pripovedačeva i Lazareva intencija da nam ka svršetku romana sve više otkrivaju „da je i car go“, to jest kako je niža junakova pogreška-dve ili njihov sled zapravo nevinost u odnosu prema višim negativnim namerama i osobinama mejn-strim junaka, okoštalih u teškoj parodiji ispravnog, odnosno „uzvišenog“, poput Nešića. Naivni junak, uz to izraziti erotoman (opet stara definicija naivnog, naspram sentimentalnog) traži u najmanju ruku isto toliko drastično istinoljubivog pripovedača sa smislom za humor, koliko je tobože drastična i naivnost („besprizornost“) junaka zapisanog u prvom licu. Uigranost i etabliranost oponenta i oponenata našeg protagoniste takođe je dovedena do krajnosti i komičnog.
Iz prethodno rečenog, jasno je da Škiljevićev pripovedni zahvat ima i izrazite dramske elemente, sukobe i peripetije. Realizam pak, pa i naturalizam kome naporedo sa humorom gravitira ova proza trebalo bi, kao i u stara da li dobra vremena, da budu upotrebljeni u opisivanju najsurovijih aspekata stvarnosti a nikad ne prikazani kao štogod čemu treba težiti ili što se može odobriti. „Input“ ovog romana jeste „preteranost“, „naivnost“ i neodobravanje junakove sklonosti padu, neuspehu, erotskom. „Output“ jeste razvijanje prave ljubavne priče sa junakinjom Marinom, raskrinkavanje „puke erotomanije“ i realistička preteranost socijalnih i društvenih aspekata u negativnom smeru kao i nemogućnost odobravanja toga, tih likova iz gornjeg „džet-seta“, koji imanentno odlučuju o sudbini ovih dvoje glavnih junaka.
Prost, lukav, prepreden prevarant bez časti i srama, bez određenog zanimanja i sluga mnogih gospodara. – Ova glomazna „istorijska“ ili teorijska sintagma mogla bi na početku ležati uz više junaka romana Zorana Škiljevića. Možda su svi oni „pikari“, može se pomisliti. Kasnije, razumljivo, oni „bogatiji“ i viši, „pikari na vlasti“, oslobađaju našeg Branda „laskave“ teorijske titule koju sam mu u ovom osvrtu slikovito pridenuo.
„Output“ je i činjenica da je Lazaru nemoguće da sačuva autentičnu vrednost svog života, pri čemu to nije prevashodno uzrokovano njegovim naivnim vanstandardnim navikama ili poreklom (danas prilično prevaziđenim faktorom), koliko jeste određeno „gornjim“ društvenim sferama. On se pita je li zaista toliki ego-manijak ili nezrela ličnost, a zaplet sa glavnom junakinjom nastaje kao udaljavanje fabule od malograđanskih likova poput Lidije, kao autentičniji tok potaknut sasvim iznimnom ličnošću „optuženika“ o kome je ovde reč. „Erotoman“ Zorana Škiljevića ovde ulazi u osenčenu psihologiju i duševnost onih protagonista što su za trenutak postavljeni izvan društveno objektivnog, te i političkog sveta. Junakinja će, naravno, pokušavati da promeni Lazara, da oblikuje njegovu naivnost, blago ograniči nagon, usmeri ga ka odgovornijem poslu, dobije muža. No, epoha zrelosti je prošla, a u lošoj društvenoj hijerarhiji, narodska seksualnost jeste ono jedino što je, izgleda, ostalo autentično od života. Ozbiljna veza puca. „Ti ćeš uvek biti to što ti zapravo i jesi, infantilac zarobljen u telu dobrog frajera. Zabavan, duhovit, drag, šampion sveta u seksu, ali ipak balavac“, reći će Marina Brandu.
Kao mini-epilog i još jedan komički ili satirični obrt – prȃvi, to jest upadljivo veći anti-junak, Vlada Nešić, najavljuje žalbu na Lazarevu oslobađajuću presudu.To jest, naš protagonista je ipak „razbojnik“... ovaj želi da ga smesti u matricu, to jest da se time sȃm oslobodi „razbojničke titule“. U ovome leži i humoristička ambivalentnost, aporija. Nešić želi da potvrdi kako je on sȃm (Nešić) veći razbojnik od Lazara ili pak veći balavac, a to može učiniti jedino tako što bi Lazaru „zapečatio“ titulu razbojnika-balavca. Nešić mora biti najveći pikar iz prostog razloga što mora opstati u sferi medijsko-društvene vlasti; te i dalje, do kraja neuspešno, pokušava „uhapsiti lopova“, to jest potvrditi sopstveni status medijskog balavca. Hijerarhija sveta romana je hijerarhija nezrelosti, gde apsolutna nezrelost garantuje apsolutnu moć, dok manji oblici nezrelosti predstavljaju samo prepreke za bračni život običnih ljudi, ako ih ima.
I to je finale ovog romana ili novele Z. Škiljevića, komika žalbe (pretpostavljamo neuspele) na sud o neuračunljivosti jednog „erotomana“. Protiv seksa se ne može, to jest on ostaje jedna od retkih prikazanih stvari – oslobođena krivice, to jest krivotvorenja.