Jedne noći, Baltazar Šlјivić najednom se trgnuo u snu, potom je otvorio oči i uspravio se u krevetu.
– O, moj Bože! – izustio je, i videvši da je tek počelo da sviće, duboko uzdahnuo i pokušao da vrati film unazad. Nekoliko minuta pre ponoći ušuškao se u krevet i brzo zaspao. Onda mu je u neko doba došao u san princ nebeske vojske, sveti arhangel Mihailo, i naložio mu da na pešačkom prelazu koji povezuje Narodno pozorište sa Trgom republike, gde ga onomad umalo nije pokosio neki ludak proletevši tuda crnim metalik pajerom – u znak zahvalnosti podigne spomenik Fortuni! Da krajičkom oka nije spazio džip, pa pružio korak, sumanuti vozač bi ga lišio života. Baltazar se na trenutak našao u čudu. Da je pukom srećom izbegao smrt, to jesno, ali otkud to da se pravoslavni svetac klanja rimskoj boginji? Tako nešto moguće je samo u njegovoj glavi, zaklјučio je. Onda se prisetio da mu se pre desetak godina desilo nešto slično. Javio mu se u snu sveti Đorđe i šapnuo mu da neizostavno ode na premijeru filma Gospodar prstenova koja je tih dana uveliko bila najavlјivana. Ostavio ga je zbunjenog, ne kazavši mu šta ga tamo čeka. Ali, hajde, majčin sine, stisni petlјu pa ne poslušaj zapovest sa tako visokog mesta, kad ti sveti Đorđe nešto kaže, pa makar i u snu, to je isto kao da ti je Bog rekao. Otišao je na premjeru filma i tamo upoznao Alis, po majci Brazilku a po ocu našu zemlјakinju, koja je baš tih dana obitavala u Beogradu, nakratko prekinuvši studijsko putovanje po Evropi. Sa njom je proveo svojih najlepših sedam dana i noći, pri svakoj pomisli na nju i sad ga žmarci podilaze. Nastavlja se moja potraga za „Unutrašnjim morem“ Danice Vukićević.
Sedam dana je prošlo od kako je ovaj roman nagrađen NIN-ovom nagradom, i trebalo bi da je već dospeo i do poslednje provincijske knjižare a sumnjam da je stigao i do većine beogradskih. Tako je to kod nas, stanje redovno, sve je kao u najboljem redu a ništa nije kako treba. A pritom, ja sam još i namćor i zakeralo i teško mi je udovoljiti, i eto ti zabave. I eto, zarekao sam se da ovaj roman neću da kupim onlajn, jer tako nešto po mojim svetonazorima nije normalno. Kad NIN-ov žiri proglasi pobednika to je znak za uzbunu u knjižarama, tog časa počinje trka ko će pre da stigne do nagrađene knjige (ako je već nije nabavio u dovoljnom broju primeraka, u šta sumnjam) – i da istu što pre namesti u izlog na počasno mesto, gde treba da stoji najmanje mesec dana, i, podrazumeva se, da se prodaje upola cene. Ali pošto o tome možemo samo da sanjamo, ljubitelji ozbiljne književnosti su našim knjižarima, čast izuzecima, poslednja rupa na svirali, ne preostaje mi ništa drugo nego da opet zaređam od knjižare do knjižare, možda mi se posreći pa ipak iskopam neki primerak. Bojčinsko kulturno leto - umetnička kolonija "Srem"; Bojčinska šuma, 16.07.2022. Subota je bila, šesnaesti dan jula. Rano ujutru pođem u Bojčinsku šumu u umetničku koloniju, a umalo i da ne pođem, odnosno da me put odvede na drugu stranu. Dan ranije, pozvala me je moja devojka na romantični vikend u bungalove na Srebrnom jezeru, sve sam organizovala, rekla je, oduševićeš se. Tamo, ljubavi, nema sputavanja emocija, slobodni smo kao ptice na grani. Hajde, sunce, da tu romantiku odložimo za neku bolju prilku, kažem joj, znaš da u subotu imam jednu neodložnu obavezu.
Neće biti bolje prilke, ljubavi, popunjeni su svi termini do sredine novembra, opet će ona. Teško meni, pomislim, a i bolje mi je da ćutim, jer ako joj kažem da sam pre neku godinu u tim bungalovima i danjivao i noćivao s jednom mojom bivšom, desetak godina starijom i srećno udatom, ali, srećom, ne za mene, nastradao bih. I tako sam morao da je odbijem i bilo mi je krivo zbog toga a, razume se, ni njoj nije bilo pravo. Ali kako da izneverim svog brata po peru, pesnika Dušana (Živančevića), koji me je pozvao u tu Bojčinsku umetničku koloniju, a to je za mene velika čast? Nikad se nisam oglušio kad me neko od kolega pozove na druženje, i nikad nisam zažalio. Bolje je izneveriti devojku nego brata po peru, zar ne? Devojka će neko vreme da gunđa pa kad joj gunđanje dosadi, oteraće te u majčinu, onda ćeš ti nju takođe u majčinu, pa će opet ona tebe, i na kraju tog vodvilja pomirićete se i sve će opet biti kao što je bilo ako ne i bolje. Naravno, ukoliko se, u međuvremenu, ne raziđete. Ona stoji na uglu ulice koja deli Studentski grad od ostatka sveta, čudno zamišlјena, mlada i anđeoski lepa.
On, kao kobac koji je ugledao plen, skoro joj pritrčava i započinje razgovor. – Čekaš nekoga? – Ne, ne čekam. Stojim onako. – Ja sam Alef, kralј ovdašnji, a ti si verovatno ona nova o kojoj svi pričaju? – Kralјica u svakom slučaju nisam, a da pričaju, lјudi uvek nešto pričaju. – Ali ne pričaju neke obične stvari. Na glasu si kao nekakva fatalna zavodnica i zato bi bio red da se nas dvoje upoznamo, ipak je ovo moj reon, moje kralјevstvo. – U redu, pristajem. Možemo da odemo negde, ali... – Srce si, stvarno. – Ali pre nego što pođemo, moram da te upozorim: nisam od onih koje troše vreme uludo! – Biće ovo tvoj srećan dan, videćeš. Intervju književnika Zorana Škiljevića za portal "Konkretno.rs". V. N.: Slikar, skulptor, arhitekta Huan Miro je jednom izjavio: „Upravo u skulpturi stvoriću fantazmagorični svet živih čudovišta“, misleći da će time prikazati istinsku stvarnost čovečanstva. Da li književnost uspeva da oslika istinsku stvarnost, kakvom tu stvarnost Vi vidite?
Z.Š: Književnost nije veran odraz ili projekcija stvarnosti, niti to može biti, njena misija je druge prirode. Primera radi, Dostojevski je govorio da je stvarnost fantastičnija od literature. Književnost iz nje crpi svoju snagu i nadahnuće, a mašta nam pomaže da je sagledamo iz što više perspektiva. A stvarnost, kakvu je ja vidim, prikazana je u mojim pričama, nadam se dovoljno dobro da čitaocima priušti užitak. Fanzin "Oprem dobro" broj 107. april 2022. Pitao: Vasa Radovanović. Odgovarao: Zoran Škiljević. Do sada si objavio četiri uspešna romana i tri knjige kratkih priča. Za početak ovog razgovora upoznaj nas sa svojim radom. Kad si počeo da pišeš i imaš li neke književne uzore? Z.Š: Oduvek sam se divio pripovedačima koji umeju na rafiniran, nenametljiv način da vas povuku za sobom i provedu kroz tu književnu avanturu koju obično nazovamo pričom, bilo da je roman ili kratka proza u pitanju. Saramago, Mahfuz, Sabato, Rot, Bolanjo, samo su neki od njih. A što se mojih početaka tiče, ne znam tačno kako je do toga došlo ali imam naviku da čitam s olovkom u ruci i pravim zabeleške i komentare, tako sam i došao do ideja za moje prve priče. A kad jednom zaronite u taj okean mašte koji svako od nas, bio on toga svestan ili ne, nosi u sebi, i posebno kad otkrijete svet stvaralaštva, koji tako postaje vaš svet zapravo, onda taj poriv da svoje zamisli oblikujete u literarnu formu nezadrživo vas vuče napred i na neki način postaje vaš porok.
Marginalije o prozi Valentine Novković „Dva sata od zbilje” (Liberland, 2021.) O čemu piše i šta hoće da nam poruči Valentina Novković svojom prvom knjigom kratke proze „Dva sata do zbilje“, zapitao sam se dobivši poziv za promociju iste, koja će se održati u CZK „Vlada Divljan“. Valentina Novković, čiji rad pratim duži niz godina, dosad je nagrađivana i kao pesnik i kao prevodilac, stoga to što se oprobala i kao pripovedač za mene nije bilo iznenađenje, ali je, razumljivo, pobudilo u meni radoznalost.Potrudio sam se da s rečenog događaja ne izostanem i s velikim zanimanjem propratio predstavljanje njenog proznog prvenca.
Kao što znamo, promocija koliko god bila uspešna, ne može nam dati potpunu sliku o nekom književnom delu. A na promociji „Dva sata do zbilje“ čuo sam neubičajeno mnogo argumentovanih pohvala, ali, opet, imajući u vidu ozbiljnost i reputaciju recezenata knjige, pomislio sam da i neki drugačiji ton možda ne bi bio neprimeren.Nema druge, zaključio sam, vraćajući se s promocije pun utisaka i s Valentininom knjigom priča u džepu, moram početi s čitanjem koliko još večeras. Intervju književnika Zorana Škiljevića za portal "Fokus vesti". Autor intervjua: Gordana Jež Lazić. Fokus vesti: Vaši protagonisti ponekad hodaju po tankoj liniji realnog i fiktivnog, poput Dvojnika, da li je ta linija prostor na kojem grade sopstveni mikrosvet?
Z.Š: Ne mogu da zamislim svet u kojem nema mašte. Likovima koji nemaju nikakvih želja, snova, i ne maštaju ni o čemu, naprosto nema mesta u mojim pričama. Zamislite pevača koji otvara usta a iz njih ne izlazi nikakav glas, kome bi to bilo zanimljivo? Zadatak pisca je, između ostalog, i da nam dočara svet u svoj njegovoj šarolikosti. Piše: Gordana Jež Lazić Treća knjiga priča Zorana Škilјevića U svom svetu („Liberland“, Beograd, 2021.) kao „pobunjeni čovek“ nastavlјa niz priče i pričanja nakon četiri romana, unapred svom budućem mislećem pokloniku stavlјajući do znanja da je u trenutku stvaranja i te kako bio svestan čuvene Andrićeve račenice: „Piši romane, Branko, njih ionako niko ne čita“.
Daleko od očajanja, Škilјević U svom svetu kreira čitav niz do naivnosti iskrenih autsajdera svoga doba, nekim čudom listom poniklih na neobaveznoj lektiri Jeretičke priče. No, svet je poprilično odmakao u svom pročišćenju (i već se revnosno triput krsti po gradskom prevozu), pa Škilјevićevi junaci realno bivaju na klizavom terenu Pola Sezana, koji „se sastoji od kocke, kugle i valјka, odnosno geometrijskih oblika na koje se svi drugi mogu rastaviti da bi se naslikali“. U toj kubistički oivčenoj praznini ne preostaje im ništa drugo do iluzija samospoznaje u sopstvenom mikrosvetu. Piše: Vladanka Cvetković Uzevši u ruke knjigu "U svom svetu", obradovah se još jednoj knjizi kratke narativne forme, odnosno, prihvatanju činjenice da mikrocelina čuva potencijal integralnosti i koji kao vrednosno ujednačen venac priča o događajima iz naše svakodnevice, ne možemo putovati zapečaćenih očiju kroz ponoć naše nutrine, nesvesni našeg okruženja.
|