Nedelja, tiho septembarsko popodne. Pošao sam u laganu šetnju opustelim ulicama, stigao do centra grada, pa produžio ka Novom Beogradu. Dok sam prelazio preko Brankovog mosta pala mi je na pamet jedna davna storija, anegdota takoreći, još iz pedesetih godina prošlog veka.
Tada su baroni i markizi Narodnooslobodilačke borbe i Revolucije bacili anatemu na Branka Ćopića, mog omiljenog pisca iz školske lektire. Zapretili su mu izopštenjem iz javnog života, čak i robijom zbog njegove tek objavljene i po hitnom postupku zabranjene Jeretičke priče. Saznavši za nevolju koja je snašla njegovog kolegu, budući nobelovac Andrić došao je da ga poseti i kaže neku reč ohrabrenja. Udelio mu je i savet: – Piši romane, Branko, njih ionako niko ne čita! Sudeći po svemu, Andrićeve mudre reči nisu ostale bez odjeka – Ćopić ga je poslušao i o tome rečito svedoči njegov potonji romansijerski opus. U međuvremenu mnogo se toga promenilo, dakako nabolje. Današnji vlastodršci, lišeni ideoloških i svakih drugih predrasuda, nisu tako neprijateljski nastojeni prema piscima. Nema te priče zbog koje bi nekoga proganjali, ma koliko ova bila jeretička. Hajku na „misleće glave“ velikodušno su prepustili tabloidima. Ali nešto je ipak ostalo isto. One Andrićeve reči prate nas kao usud, štaviše čini se da nikad nisu bile aktuelnije. Romane i dalje niko ne čita! Na Dušanovcu sam oko osam i trideset ušao u tridesetjedinicu i progurao se u prednji deo autobusa.
Ponedeljkom obično siđem kod Beograđanke, pređem na drugu stranu ulice, svratim u banku, onda polako odem do firme. Isti ritual skoro dvadeset godina. Kad je gužva u busu, a obično jeste, pazim da me neko ne odžepari ili ne očepi po prstima. Tako, motreći na svoje sugrađane, primetio sam kako sve više njih krene da se krsti kada prolazimo pored Hrama Svetog Save! Isto tako, prošlog meseca sam u par navrata prošao tramvajem pored Saborne crkve, nekoliko njih je ustalo sa sedišta i prekrstilo se. U ime Oca, Sina i Svetoga duha ‒ i tako triput, „po srpski”. Rođen sam u ovom gradu i pedeseta mi je već, stoga mogu da posvedočim kako se do pre neku godinu tako nešto nije dešavalo. Narod preko noći postao pobožan. – Gospodine Roberto, moram da vam postavim još jedno pitanje, nadam se da neće biti neumesno.
– Neće biti neumesno. Pitajte... – U romanu insistirate na tome da je Srbija emirat, što bi jedan naš slušalac rekao, ponavljate to kao Švaba tra-la-la, bez ikakvog objašnjenja. Zašto? I otkud vam uopšte takva ideja, kada je opšte poznato da naša zemlja nije i da ne može biti emirat? To je utoliko čudnije, jer znamo da politika nije u fokusu Vašeg interesovanja. Da li ste se Vi to samo šalili? – Ne, nisam se šalio. U formalnom smislu Srbija nije emirat, to ste u pravu. Ali suštinski jeste! A mene, kao pisca, interesuje suština stvari, ne zanimaju me trice i kučine. – Možete li to malo da pojasnite? – Naravno da mogu. Kod nas se, kao što znate, ustalila praksa da čim se neko domogne važne državne funkcije, poludi od sreće kao da je dobio u miraz naftnu bušotinu. Shodno tome i ponaša se kao da je u najmanju ruku nekakav emir, kad već ne može da bude sultan od Bruneja, što bi najviše voleo. Zato kažem da je Srbija emirat. Društvo podređeno ambicijama hiljada malih beskorisnih seronja, klovnova i nabiguzica i drugih etabliranih dupeglava i prišipetlja... – Da, shvatam na šta ciljate. Ali, da li se Vaša kritika odnosi na aktuelnu vlast, što bi se moglo pomisliti, ili na vlast uopšte? – Koja aktuelna vlast? Kod nas nema neaktuelne vlasti, to je valjda svima jasno. Svaka naša vlast ostavlja za sobom takve užase da je pamtimo po zlu dok je sveta i veka. I što jedna vlast duže traje, to su posledice po društvo pogubnije. Ispravite me, ako grešim. – Hm... – Nešto sam pogrešno rekao? – Ne. Mislim da bi to bilo sve. Hvala Vam na razgovoru! – Hvala i Vama! (Fragment iz romana "Nojeva barka") Neveliki karavan kretao se od Čemerna ka ćaletovom rodnom selu Izgori, kroz hercegovački krš. Ćale, keva, đed, kobila Zeka, na čijim smo se leđima, pritisnutim samarom, baškarili brat i ja. Upekla zvezda, nigde oblaka.
Svake godine dolazili smo kod đeda početkom avgusta, da pomognemo oko koševine. Đed je vodio Zeku, keva je pazila na nas dvojicu, a ćele je brao borovnice i šumske jagode; njegova ogromna ručerda pretvarala se u poslužavnik s kojeg smo se brat i ja sladili. U jednom trenutku, zastavši da upali cigaru, đed je pustio dizgine, a Zeka je sama produžila dalje. Ponukan radoznalošću, upitao sam đeda: – Zna li ova kobila kuda ide? Prozuklim staračkim glasom uzvratio je: – Ona zna, ali ima mnogo konja koji to ne znaju. Potom mi je pripretio prstom: – Upamti, sinko, ako ne znaš kuda ideš, gde god da stigneš, uvek ćeš biti na pogrešnom mestu! Dan danas, kada se toga setim, zapitam se nisam li možda i ja jedan od tih konja iz đedove priče. Zahvaljujući revolucionarnom otkriću objavljenom kao vest dana na Vikiliksu, informaciji koja je dugo na sebi imala oznaku tajnosti, saznajemo da Melanholija ipak nije ono što smatramo da jeste. Poželjan sentiment koji našem osetljivom biću daje odlike pritajene čežnje i tajanstvenosti.
Prema Vikiliksu, s medicinske tačke gledišta, Melanholija (morbus melancholicus) zapravo je ozbiljan poremećaj ponašanja karakterističan za nesnađene i dezorjentisane individue sklone mamurluku i promiskuitetu, u svim njegovim pojavnim oblicima, a naročito u domenu fantazije. Njene glavne odlike su sledeće: Crveni tepih, kamere, mikrofoni, konfete, nasrtljivi paparaci...
Konačno stižu i glavne zvezde prve festivalske večeri. Za triler koji će uskoro biti prikazan, karte su bile rasprodate za manje od pola sata. Prethodni film doneo im je slavu i novac, pohvale i priznanja. Jedne večeri potegao sam malo više vinjaka, ljuljala mi se tavanica kao jarbol na oluji i znao sam da mi u takvom stanju nema izlaska iz kuće. Ako bih se nekako i domogao ulice, po svoj prilici osvanuo bihu nekoj rupi u društvu klošara, manijaka, pedofila, makroa, lopurda, kurveštija, i ostalog polusveta bez kojeg bi policijski poziv izgubio svaki smisao.
Dok sam još bio pri svesti, uključio sam radio, rok balade iz ranih sedamdesetih smenjivale su jedna drugu. U neko doba milozvučni glas harizmatične dramske umetnice ispunio je prostoriju. Počela je s čitanjem neke priče i ubrzo mi je san došao na oči. Osvrt by Gordana Goga MalančukOvo je zadnja knjiga pročitana u 2017 godini, i sigurno se sad pitate zašto sam toliko odugovlačila s osvrtom. Pa recimo samo da je ovaj roman u samo 108 stranica, uspio izazvao buru emocija, i to - zadnjim stranicama istoga. No, da krenemo od početka...
Ovo je priča o jednom mangupu (bitangi, bećaru - ovisno gdje živite), koji živi svoj život punim plućima. Naravno, tu se ubraja brojka osvojenih ženskih tijela. Ne srdaca, to je manje važno. No, jedna ipak uspijeva u njemu probuditi malo više - ali ne ljubav, to nikako - zbog koje napravi jednu krivu stvar i biva lišen slobode i uživanja u životu. |