Žeđ za ogledanjem i déjà vu u savremenoj srpskoj humoristici – pričama Zorana Škiljevića
Piše: Ivan Despotović
U našoj književnosti i šire, pažnju publike privlači proza sa kojom se čitalac ili čitateljka mogu identifikovati, a koja kao takva izlazi iz sad već izlizanog okvira kratke priče, nastale nalik kratkotrajnom obliku, paralelno sa pop-artom i konzumerskom logikom čitanja, gde beše potrebno da se čitanje završi za minut, poput gledanja monolitno i bezlično dizajniranih slika. Humorističke priče Zorana Škiljevića, po humanističkim primesama na tragu Efraima Kišona, sa isto tako dramskim intencijama i sa prirodnim ogledanjima stvarnosti, nužno prevazilaze „short“ poetike i multimedijalno izbegavanje da se štogod ispripoveda ili samo-reflektuje. S druge strane, pisac ne pripada onoj današnjoj, mada opet hvale vrednoj, srpskoj struji koja na opsežniji i dublji način téži opštim temama koje se ne mogu lokalno odrediti (Veselin Marković, Z. Ćirić npr.) Z. Škiljević se ne uklapa ni u onu izvornije zavičajnu, a opet relevantnu inovirajuću struju (Goran Petrović npr.), te držeći jednu starovremensku meru između globalnog i lokalnog, filozofskog i faktografskog, minimalističkog i detaljnog, čitaocu pruža ogledalo koje upravo deluje kao da je postavljeno baš danas pokraj puta i očišćeno od remetećih primesa, u pričama koje kao u kakvoj vrevi održavaju fiziološki i sociološki ritam.
U našoj književnosti i šire, pažnju publike privlači proza sa kojom se čitalac ili čitateljka mogu identifikovati, a koja kao takva izlazi iz sad već izlizanog okvira kratke priče, nastale nalik kratkotrajnom obliku, paralelno sa pop-artom i konzumerskom logikom čitanja, gde beše potrebno da se čitanje završi za minut, poput gledanja monolitno i bezlično dizajniranih slika. Humorističke priče Zorana Škiljevića, po humanističkim primesama na tragu Efraima Kišona, sa isto tako dramskim intencijama i sa prirodnim ogledanjima stvarnosti, nužno prevazilaze „short“ poetike i multimedijalno izbegavanje da se štogod ispripoveda ili samo-reflektuje. S druge strane, pisac ne pripada onoj današnjoj, mada opet hvale vrednoj, srpskoj struji koja na opsežniji i dublji način téži opštim temama koje se ne mogu lokalno odrediti (Veselin Marković, Z. Ćirić npr.) Z. Škiljević se ne uklapa ni u onu izvornije zavičajnu, a opet relevantnu inovirajuću struju (Goran Petrović npr.), te držeći jednu starovremensku meru između globalnog i lokalnog, filozofskog i faktografskog, minimalističkog i detaljnog, čitaocu pruža ogledalo koje upravo deluje kao da je postavljeno baš danas pokraj puta i očišćeno od remetećih primesa, u pričama koje kao u kakvoj vrevi održavaju fiziološki i sociološki ritam.
Jezgrovito pripovedanje
PIše: Dr Milutin Đuričković
Čini se da je kratka priča kao žanr u našoj savremenoj književnosti donekle zapostavlјena i da se sve ređe objavlјuje u listovima i časopisima, a pogotovo kao knjiga i zasebno izdanje. Ovo tim pre ako se ima u vidu izrazito kvalitetna i originalna kratka priča.
Međutim, najnovije prozno ostvarenje Zorana Škilјevića „U svom svetu” unekoliko demantuje ovu tvrdnju, budući da nudi pravo otkriće i umetnički trezor novih, inventivnih i maštovitih kratkih priča, koje se čitaju u jednom dahu i koje po mnogo čemu zaslužuju pažnju čitalaca i književne kritike.
Međutim, najnovije prozno ostvarenje Zorana Škilјevića „U svom svetu” unekoliko demantuje ovu tvrdnju, budući da nudi pravo otkriće i umetnički trezor novih, inventivnih i maštovitih kratkih priča, koje se čitaju u jednom dahu i koje po mnogo čemu zaslužuju pažnju čitalaca i književne kritike.
Ne(dozvoljene) opsesije Erotomana i misterije društvenog organizma
Piše: Ivan Despotović
Knjiga Zorana Škiljevića, koja nas u dogodovštine Lazara Petrovića Branda uvodi izdaleka kadriranim opisom Beograda i nekadašnje varoši osnovane Despotom Stefanom Lazarevićem, mada i to, kako nas narator obaveštava nije u potpunosti tačno („...no, dopustićemo neupućenima da i u ovom slučaju imaju glavnu reč, uostalom tako je od pamtiveka kad je javno mnjenje u pitanju“), – ima neke elemente pikarskog romana, ako na sebe uzmemo takvu slobodu da se podsetimo istorije romana kao odavno najvidljivije književne vrste.
Lik o kome je reč, Lazar, pripada nečemu što bismo nazvali nižim slojevima, to jest živi na granici moralnog kodeksa. Razumljivo, kroz „blagi“ preokret u zbivanjima koja slede – ostaje pitanje šta su to niži slojevi i kakav je zapravo gornji kodeks morala u stvarnosti neke „klase“. Naš protagonista je stoga „pikar“, antipod onoga što se pre nekoliko vekova shvatalo kao „uzvišeno“, a danas se tumači kao „mejn strim“. I pripovedanje ubrzo prelazi u prvo lice, dajući dojam autobiografije svojstven namerama nekadašnjeg žanra. Mesto radnje je dabome staro hiljadama godina, poput nekih drugih mesta na ovom svetu, a Lazar (uzvišenog ali „nedobačenog“ imena) ide kroz život, ili se barem seća jedne poveće epizode svog života kroz koju je išao koristeći se lukavstvom, dovitljivošču, pokušajem ubistva... Njegova sudbina bi trebalo da bude određena njegovim poreklom koje, objektivno li isprva pogledamo, i nije neko loše, ako izuzmemo neuspeh da završi fakultet, opstane u vojci ili ublaži izraženo interesovanje za dame. No, njegova sudbina jeste određena njegovim poreklom odnosno društveno-političkim odnosima, što navodi čitaoca da saoseća sa svojim pikarom i na priličan način opravdava njegove postupke. Zoran Škiljević koristi pseudo-autobiografsku formu kako bi kroz izmišljenog lika imao veću slobodu izraza i kako ne bi kao pripovedač govorio o nekom „njemu“. Erotoman zato ima satiričnu notu, ali je daleko samostalnije književno delo od klasične satire.
Knjiga Zorana Škiljevića, koja nas u dogodovštine Lazara Petrovića Branda uvodi izdaleka kadriranim opisom Beograda i nekadašnje varoši osnovane Despotom Stefanom Lazarevićem, mada i to, kako nas narator obaveštava nije u potpunosti tačno („...no, dopustićemo neupućenima da i u ovom slučaju imaju glavnu reč, uostalom tako je od pamtiveka kad je javno mnjenje u pitanju“), – ima neke elemente pikarskog romana, ako na sebe uzmemo takvu slobodu da se podsetimo istorije romana kao odavno najvidljivije književne vrste.
Lik o kome je reč, Lazar, pripada nečemu što bismo nazvali nižim slojevima, to jest živi na granici moralnog kodeksa. Razumljivo, kroz „blagi“ preokret u zbivanjima koja slede – ostaje pitanje šta su to niži slojevi i kakav je zapravo gornji kodeks morala u stvarnosti neke „klase“. Naš protagonista je stoga „pikar“, antipod onoga što se pre nekoliko vekova shvatalo kao „uzvišeno“, a danas se tumači kao „mejn strim“. I pripovedanje ubrzo prelazi u prvo lice, dajući dojam autobiografije svojstven namerama nekadašnjeg žanra. Mesto radnje je dabome staro hiljadama godina, poput nekih drugih mesta na ovom svetu, a Lazar (uzvišenog ali „nedobačenog“ imena) ide kroz život, ili se barem seća jedne poveće epizode svog života kroz koju je išao koristeći se lukavstvom, dovitljivošču, pokušajem ubistva... Njegova sudbina bi trebalo da bude određena njegovim poreklom koje, objektivno li isprva pogledamo, i nije neko loše, ako izuzmemo neuspeh da završi fakultet, opstane u vojci ili ublaži izraženo interesovanje za dame. No, njegova sudbina jeste određena njegovim poreklom odnosno društveno-političkim odnosima, što navodi čitaoca da saoseća sa svojim pikarom i na priličan način opravdava njegove postupke. Zoran Škiljević koristi pseudo-autobiografsku formu kako bi kroz izmišljenog lika imao veću slobodu izraza i kako ne bi kao pripovedač govorio o nekom „njemu“. Erotoman zato ima satiričnu notu, ali je daleko samostalnije književno delo od klasične satire.
Is(trajnost) u instant vremenu – crtica o romanu Zorana Škiljevića „Do obala Goe“
Piše: Valentina Novković
U vremenu oslonjenom na skraćenice i obećanja koja čim se izgovore postaju prošlost, teško je pronaći štivo koje će svojim sadržajem potvrditi izreku da je nada najvažnija hrana ljubavi. Svi napori, traganja, iskušenja na koja nas život stavlja su, zapravo, lekcije ljubavi. Bajron je rekao „svi smo mi rezultat ljubavi i zanosa“ te nije čudo što ljubav kao tema odvajkada intrigira predstavnike različitih vidova umetnosti. Ne postoji pesnik, romansijer, slikar, kompozitor koji bar jedan deo svog umetničkog rada nije posvetio ljubavi.
Roman Zorana Škiljeviča „ Do obala Goe“ je moderan, urbani roman koji o ljubavi i potrazi za njom govori na jedan pitak, prijemčiv način koji čitaocu omogućava da se, bez mnogo napora, uživi u štivo prateći dvoje aktera Rahelu i Maksa i njihove naoko bezuspešne pokušaje da simpatiju preobrate u nešto mnogo snažnije. Roman obiluje žargonom, plastično predstavljenim komičnim situacijama koje izazivaju iskren, neobuzdan smeh lišen bilo kakve usiljenosti...
U vremenu oslonjenom na skraćenice i obećanja koja čim se izgovore postaju prošlost, teško je pronaći štivo koje će svojim sadržajem potvrditi izreku da je nada najvažnija hrana ljubavi. Svi napori, traganja, iskušenja na koja nas život stavlja su, zapravo, lekcije ljubavi. Bajron je rekao „svi smo mi rezultat ljubavi i zanosa“ te nije čudo što ljubav kao tema odvajkada intrigira predstavnike različitih vidova umetnosti. Ne postoji pesnik, romansijer, slikar, kompozitor koji bar jedan deo svog umetničkog rada nije posvetio ljubavi.
Roman Zorana Škiljeviča „ Do obala Goe“ je moderan, urbani roman koji o ljubavi i potrazi za njom govori na jedan pitak, prijemčiv način koji čitaocu omogućava da se, bez mnogo napora, uživi u štivo prateći dvoje aktera Rahelu i Maksa i njihove naoko bezuspešne pokušaje da simpatiju preobrate u nešto mnogo snažnije. Roman obiluje žargonom, plastično predstavljenim komičnim situacijama koje izazivaju iskren, neobuzdan smeh lišen bilo kakve usiljenosti...
Put do obala Goe - put ljubavi
Piše: Marina Đenadić
Treći po redu urban, ljubavni roman Zorana Škiljevića „Do obala Goe“, razlikuje se od prethodna dva: „Vrata podzemnih voda“ i „Nojeva barka“ po strukturalno-kompozicionim razlikama, ali i po obradi i tretiranju glavne teme – ljubav. Dok je u romanu „Vrata podzemnih voda“ reč o platonskoj, neostvarenoj ljubavi, u „Nojevoj barci“ o ostvarenoj emotivnoj vezi koju ometa i iskrivljuje koloplet socijanih i javnih pitanjâ, u romanu „Do obala Goe“ muško-ženski odnos se kroz komične situacije prati od simpatija do samog ostvarenja, pri čemu su i dalje prisutni sleng i žargon...
Treći po redu urban, ljubavni roman Zorana Škiljevića „Do obala Goe“, razlikuje se od prethodna dva: „Vrata podzemnih voda“ i „Nojeva barka“ po strukturalno-kompozicionim razlikama, ali i po obradi i tretiranju glavne teme – ljubav. Dok je u romanu „Vrata podzemnih voda“ reč o platonskoj, neostvarenoj ljubavi, u „Nojevoj barci“ o ostvarenoj emotivnoj vezi koju ometa i iskrivljuje koloplet socijanih i javnih pitanjâ, u romanu „Do obala Goe“ muško-ženski odnos se kroz komične situacije prati od simpatija do samog ostvarenja, pri čemu su i dalje prisutni sleng i žargon...
Kao u komediji apsurda
Piše: Ljiljana Pantelić Novaković
Između redova romana Nojeva barka pisca Zorana Škiljevića, kao lajtmotiv, hrabro se provlači savremena ljubavna priča. Na sceni se pojavljuju, u svim kriznim fazama zbivanja, ali dovoljno upečatljivo autentični i neposredni, dvoje mladih intelektualaca: pisac Roberto i novinarka Anamarija. Jasno je da je njihova storija prisutna da pokaže, kako jedino ljubav ne može ništa da ugrozi. Ljubav opstaje bez obzira šta se oko nje događa, istina, sa izvesnim otklonom, koji je neophodan da bi, u atmosferi totalnog rasula totalitarističkog društva, sačuvala svoj integritet...
Između redova romana Nojeva barka pisca Zorana Škiljevića, kao lajtmotiv, hrabro se provlači savremena ljubavna priča. Na sceni se pojavljuju, u svim kriznim fazama zbivanja, ali dovoljno upečatljivo autentični i neposredni, dvoje mladih intelektualaca: pisac Roberto i novinarka Anamarija. Jasno je da je njihova storija prisutna da pokaže, kako jedino ljubav ne može ništa da ugrozi. Ljubav opstaje bez obzira šta se oko nje događa, istina, sa izvesnim otklonom, koji je neophodan da bi, u atmosferi totalnog rasula totalitarističkog društva, sačuvala svoj integritet...
Nojeva barka Zorana Škiljevića
Piše: Marina Đenadić
Ovaj roman Zorana Škiljevića objedinjuje više različitih entiteta i područja – ljubav, književnost, pisca i društveno-političke tokove i fenomene. Ako bi se govorilo o tehnici, ne bi mogla proći neprimećeno veoma prisutna sociološka imaginacija. Uz pomoć nje, autor vrlo duhovito pripoveda o preplitanju ličnih pitanja glavnog lika, pisca Roberta, i opštih, javnih društveno-političkih pitanja, kao i njihovom međusobnom uticaju.
Ovaj koloplet personalnih i javnih pitanja intrigira veliki broj ljudi, ali do njegovog razrešenja, ili bar do određenja njegove međusobne srazmere i međusobnog uticaja je jako teško doći. Stoga, pročitajte ovaj roman, jer ćete tako saznati, odnosno, preciznije sebi predstaviti određene fenomene današnjice, a pritom ćete uživati, jer su ispripovedani na humorističan način – utešno, zar ne? Najverovatnije i više od toga, jer nam je svima potrebna Nojeva barka – i literaturi i literatama i društvu u celini – na šta ovo delo svojim alegoričnim značenjima i aludira...
Ovaj roman Zorana Škiljevića objedinjuje više različitih entiteta i područja – ljubav, književnost, pisca i društveno-političke tokove i fenomene. Ako bi se govorilo o tehnici, ne bi mogla proći neprimećeno veoma prisutna sociološka imaginacija. Uz pomoć nje, autor vrlo duhovito pripoveda o preplitanju ličnih pitanja glavnog lika, pisca Roberta, i opštih, javnih društveno-političkih pitanja, kao i njihovom međusobnom uticaju.
Ovaj koloplet personalnih i javnih pitanja intrigira veliki broj ljudi, ali do njegovog razrešenja, ili bar do određenja njegove međusobne srazmere i međusobnog uticaja je jako teško doći. Stoga, pročitajte ovaj roman, jer ćete tako saznati, odnosno, preciznije sebi predstaviti određene fenomene današnjice, a pritom ćete uživati, jer su ispripovedani na humorističan način – utešno, zar ne? Najverovatnije i više od toga, jer nam je svima potrebna Nojeva barka – i literaturi i literatama i društvu u celini – na šta ovo delo svojim alegoričnim značenjima i aludira...
Vrata podzemnih voda by Zoran Škiljević
Piše: Gordana Malančuk
Ovo je zadnja knjiga pročitana u 2017 godini, i sigurno se sad pitate zašto sam toliko odugovlačila s osvrtom. Pa recimo samo da je ovaj roman u samo 108 stranica, uspio izazvao buru emocija, i to - zadnjim stranicama istoga. No, da krenemo od početka...
Ovo je priča o jednom mangupu (bitangi, bećaru - ovisno gdje živite), koji živi svoj život punim plućima. Naravno, tu se ubraja brojka osvojenih ženskih tijela. Ne srdaca, to je manje važno. No, jedna ipak uspijeva u njemu probuditi malo više - ali ne ljubav, to nikako - zbog koje napravi jednu krivu stvar i biva lišen slobode i uživanja u životu...
Ovo je zadnja knjiga pročitana u 2017 godini, i sigurno se sad pitate zašto sam toliko odugovlačila s osvrtom. Pa recimo samo da je ovaj roman u samo 108 stranica, uspio izazvao buru emocija, i to - zadnjim stranicama istoga. No, da krenemo od početka...
Ovo je priča o jednom mangupu (bitangi, bećaru - ovisno gdje živite), koji živi svoj život punim plućima. Naravno, tu se ubraja brojka osvojenih ženskih tijela. Ne srdaca, to je manje važno. No, jedna ipak uspijeva u njemu probuditi malo više - ali ne ljubav, to nikako - zbog koje napravi jednu krivu stvar i biva lišen slobode i uživanja u životu...
Vrata Podzemnih voda Zorana Škiljevića
Piše: Marina Đenadić
Pred vama je sjajna, dobro poznata, usuđujem se da kažem, prepoznatljiva urbana proza (roman), ona koja je oličena u romanu Dargoslava Mihailovića Kad su cvetale tikve, koji se na našoj književnoj sceni pojavio šezdesetih godina prošloga veka. Od tog vremena do danas tzv. urbana proza, u okviru koje pre svega roman, doživela je različite modifikacije. Konstantan je uticaj recepcije Bukovskog, ali se dosta daleko otišlo od modela i načina Mihailovićevog romana, bar kada su pisci „beogradskog kruga“ u pitanju...
Pred vama je sjajna, dobro poznata, usuđujem se da kažem, prepoznatljiva urbana proza (roman), ona koja je oličena u romanu Dargoslava Mihailovića Kad su cvetale tikve, koji se na našoj književnoj sceni pojavio šezdesetih godina prošloga veka. Od tog vremena do danas tzv. urbana proza, u okviru koje pre svega roman, doživela je različite modifikacije. Konstantan je uticaj recepcije Bukovskog, ali se dosta daleko otišlo od modela i načina Mihailovićevog romana, bar kada su pisci „beogradskog kruga“ u pitanju...
Prikaz romana Vrata podzemnih voda Zorana Škiljevića
Piše: Zoran Ilić
(Tekst pročitan na predstavljanju romana "Vrata podzemnih voda" Zorana Škiljevića u biblioteci "Milutin Bojić" 26.02.2016. godine.)
(Tekst pročitan na predstavljanju romana "Vrata podzemnih voda" Zorana Škiljevića u biblioteci "Milutin Bojić" 26.02.2016. godine.)
Škiljevićev roman započinje citatom iz pesme Branimira Džonija Štulića: „Kucaj pre nego što uđeš // tajna su vrata podzemnih voda...“. Međutim na samom početku romana daleko smo od bilo kakvog podzemnog sveta već smo u društvu trojice bezbrižnih beogradskih srednjoškolaca kojima se čini da je sve lako kad si mlad. Tim pre što su leto, školski raspust... I njima je samo jedna stvar im na umu, a to je provod. Ma šta to bilo: bioskopska predstava, žurke... Odlasci na gradske plaže Lido ili Adu Ciganliju, na bazen...
Deo grada kroz koji nas pisac vodi jeste, pre svega, Zemun: Ugrinovačka ulica, Dunavski kej... Eto, konačno je postavljena scena na kojoj će trojica Škiljevićevih junaka izvesti svoju životnu predstavu! Toj sceni možemo još da dodamo i hronološku dimenziju, a ona je početak devedesetih godina XX veka...
Deo grada kroz koji nas pisac vodi jeste, pre svega, Zemun: Ugrinovačka ulica, Dunavski kej... Eto, konačno je postavljena scena na kojoj će trojica Škiljevićevih junaka izvesti svoju životnu predstavu! Toj sceni možemo još da dodamo i hronološku dimenziju, a ona je početak devedesetih godina XX veka...