Poetsko veče Danijela Đukića i predstavljanje pesničke zbirke "Umesto osmeha", Biblioteka "Milutin Bojić" ogranak Hadžipopovac, 14.05.2019.
Učestvovali su Srđan Simeunović Sendan, Zoran Škiljević, Valentina Novković i autor. Stihove Danijela Đukića čitali su Miloš Nastić, Teodor Lovrenčić, Nebojša Stojoski... U organizaciji "Društva književnika Beograda", 09. aprila 2019. godine, u biblioteci "Đorđe Jovanović" u Beogradu, predstavljen je roman Zorana Škiljevića "Do obala Goe" (izdavač NI Presing).
Učestvovali su: Marina Đenadić, recenzent, Zoran Ilić, književnik, i autor. Odlomke iz romana čitala je glumica Sandra Nogić. Moderator: Anka Stanojčić. Pred nama je knjiga proze neobičnog naziva Mesečari, delo trojice autora, Miloša Nastića, Ivana Despotovića i Danijela Đukića. Utoliko neobičnijeg što je reč o pesnicima.
Sam naziv dela, Mesečari, asocira na nešto onostrano i zagonetno, a u umetničkom smislu dostupno retkim, odabranim individuama, u neku ruku i osobenjacima. Dakle sanjarima koji su više povučeni nekim unutrašnjim porivom, negoli svesnim izborom, pošli stazom mesečarenja, tražeći od života ono što drugi obično nalaze u poeziji. Otud u njihovoj prozi, proživljavajući duhovno iskustvo njih kao autora, neretko se susrećemo sa iskrivljenom, iskošenom, ili pak zaobljenom percepcijom, njihovom viđenjem sveta zapravo, koji ima ne samo drugačiji izgled, već i miris i ukus od onag na koji smo navikli, što je možda i najbolji znak da smo na pravom mestu. To jest da je autorima pošlo za rukom da nas najpre zainteresuju, a potom i opčine svojim delom, i, sledstveno tome, nametnu nam svoju viziju stvarnosti koja ima njihov snažan autorski pečat. Stoga sam uveren da ovo njihovo troknjižje, kao reče Vlasta Mladenović, neće proći bez odjeka ni kod publike ni kod kritike. U „Kasini“, kao i obićno u to doba dana, tražio se sto više, ako ne može sto ona bar stolica, po principu daj šta daš, ali Jaca i Rahela su imale sreće da prve uoče par koji je upravo bio oslobodio mesto na jednoj super poziciji, malo podalje od šanka, pa neće morati da se dovikuju i nadvikuju kao da su na utakmici, što je na ovakvim mestima uobičajena stvar i nije da ponekad i nema svojih draži, ali ne sad, kad su na meniju one stvari intimne prirode koje život znače.
Ali grdno su se prevarile, ako su i pomislile da će ostati neprimećene. Takve ribe, nema šanse. Dva para drskih muških očiju, iz svoje osmatračnice, stacinirane nekih par metara podalje od njih, zevala su neizmenično u jednu, pa u drugu i bez imalo blama svlačila ih pogledom. Glupe voajerčine bez imalo šlifa – pretpostavimo da su obe to pomislile. Takve ne treba ni puštati u grad, ili ih pak držati na debelom lancu. Opšte je poznato da se iz te fele regrutuju oni što iskaču iz žbunja sa kitom na izvolte i što siluju po liftovima. Ali, kad su već tu, neka ćute i neka gledaju svoja posla, danas im je srećan dan i praznik za oči i neka nazdrave u to ime još koji put. A mi sad da vidimo o čemu to ćućore njih dve, zbog toga smo ovde i došli. Kad je bila mala devojčica, pa i kasnije kao školarac, Rahela je volela nekih desetak minuta da sanjari u krevetu pre nego što ustane i osmehne se novom danu – tako je bilo bezmalo svakog jutra. A i sad, pošto je ostala spavalica, jednako kao i onda, od svega na svetu najviše mrzi budilnik, taj mrski predmet je žigosan u njenoj svesti kao najgora od svih sprava za mučenje koju je izmislilo blesavo čovečanstvo. Iako je velika devojka, uopšte joj ne pada na pamet da menja tu svoju detinjastvu naviku, čak naprotiv, čini se da kako je starija sve više uživa u tom jutarnjem sanjarenju kao da joj čarolija mašte može biti od neke koristi, recimo da konačno u njen život uskoči muškarac koji će svojom pojavom da je obori s nogu, neko kome može bezgranično da veruje i s kim može da se upusti u avunturu života u dvoje, pa da prkose čitavom svetu, ako treba. Neko ko bi je konačno učinio srećnom; sa kim bi nadalje delila snove. Ko će da joj bude sve, pa i jastuk. A ne da se budi ovako kao jutros.
KOD TOZU VAMPIRA – stajalo je na ovećoj, drvenoj ploči, ovalnog oblika, postavljenoj malo ukrivo, ispod krova drumske gostionice, trošne i zapuštene kao ničija raga. Iz odžaka se dimilo, a vrata behu blago odškrinuta, što bi trebalo da znači da je, nekim čudom, objekat još u upotrebi i da tu mogu da se okrepe putnici namernici, a ne da služi samo da privlači vrane i drugu i nebesku i zemaljsku gamad. Treba reći i da su vrata bila crvotočna i klimava kao babin zub, pa ako neko vidi sebe kao potencijalnu mušteriju, kao sad Rahela i Maks, nema mu druge nego da šmugne pored njih, ne dotakavši ih, inače teško njemu, ako se zaljuljaju, pa mu se, ne dao Bog, svale na glavu svom svojom težinom i teretom vremena koji nose. Kao i obično, na kraju dođe ono najzanimljivije: nečija ruka, očito nesvikla naročito da se služi pisaljkom, po sred te tuge od vrata upotrebila je kredu, ne baš na najcelishodniji način, ali nema veze, kad se čovek malo udubi u tu stvar, posle izvesnog vremena dešifrovaće šta je pisac hteo da kaže, a tamo je stajalo:
„DOMAĆA KUINJA! NAJBOLJŠA VINA! PIVO I RAĆIJA!.“ Piše: Valentina Novković
U vremenu oslonjenom na skraćenice i obećanja koja čim se izgovore postaju prošlost, teško je pronaći štivo koje će svojim sadržajem potvrditi izreku da je nada najvažnija hrana ljubavi. Svi napori, traganja, iskušenja na koja nas život stavlja su, zapravo, lekcije ljubavi. Bajron je rekao „svi smo mi rezultat ljubavi i zanosa“ te nije čudo što ljubav kao tema odvajkada intrigira predstavnike različitih vidova umetnosti. Ne postoji pesnik, romansijer, slikar, kompozitor koji bar jedan deo svog umetničkog rada nije posvetio ljubavi. Prišla je najbližem prozoru i otvorila ga, zapahnulo ju je prijatno strujanje vazduha. Žagor ulice govorio joj je da popodnevni saobraćajni krkljanac još nije prošao. Vrativši se potom do svog mesta, obukla je svoj novi laneni blejzer, boje peščanih dina koji joj je tako lepo stajao i taman da izusti:
Narode, dosta je bilo za danas – druga pomisao odnela je prevagu, pa reče samoj sebi: Okej, Maks. Nije daleko subota! Nikad joj se do sad nije dogodilo da tek tako otperja kući, bez pozdrava. Piše: Marina Đenadić Treći po redu urban, ljubavni roman Zorana Škiljevića „Do obala Goe“, razlikuje se od prethodna dva: „Vrata podzemnih voda“ i „Nojeva barka“ po strukturalno-kompozicionim razlikama, ali i po obradi i tretiranju glavne teme – ljubav. Dok je u romanu „Vrata podzemnih voda“ reč o platonskoj, neostvarenoj ljubavi, u „Nojevoj barci“ o ostvarenoj emotivnoj vezi koju ometa i iskrivljuje koloplet socijanih i javnih pitanjâ, u romanu „Do obala Goe“ muško-ženski odnos se kroz komične situacije prati od simpatija do samog ostvarenja, pri čemu su i dalje prisutni sleng i žargon.
Celokupna radnja traje sedam dana, alegorično – ako je Bog stvorio svet za sedam dana i junaci ovog romana mogu stvoriti svoj univerzum, vođeni stihovima: ...Putujmo, Rahela... / ...Gdje kolibe mirišu na ruže... / putujmo, do obala Goe – protrčati kroz svoj „pakao“ i stvoriti svoj „raj“, svoje ostrvo za uživanje. "Do obala Goe" je drugi po redu roman iz Škiljevićeve "Beogradske trilogije" započete romanom "Vrata podzemnih voda" (Presing 2015, drugo izdanje 2016). Od 15. septembra roman će biti u prodaji u svim bolje snabdevenim knjižarama. Izdavač romana je Presing izdavaštvo. * * *
Treći po redu urban, ljubavni roman Zorana Škiljevića „Do obala Goe“, razlikuje se od prethodna dva: „Vrata podzemnih voda“ i „Nojeva barka“ po strukturalno-kompozicionim razlikama, ali i po obradi i tretiranju glavne teme – ljubav. Dok je u romanu „Vrata podzemnih voda“ reč o platonskoj, neostvarenoj ljubavi, u „Nojevoj barci“ o ostvarenoj emotivnoj vezi koju ometa i iskrivljuje koloplet socijanih i javnih pitanjâ, u romanu „Do obala Goe“ muško-ženski odnos se kroz komične situacije prati od simpatija do samog ostvarenja, pri čemu su i dalje prisutni sleng i žargon. Celokupna radnja ovog Škiljevićevog romana traje sedam dana, alegorično – ako je Bog stvorio svet za sedam dana i junaci ovog romana mogu stvoriti svoj univerzum – protrčati kroz svoj „pakao“ i stvoriti svoj „raj“, svoje ostrvo za uživanje. Vatrena šefica Rahela, čiji je nadimak Kamikaza, zaljubljuje se u svog kolegu Maksa, sa kojim radi na istoj televiziji. Da bi ostvarila svoje ljubavne ciljeve, biva primorana da se služi raznim metodama i sredstvima – od praćenja, preko neprijatnog čekanja, lukavstva, do bezmalo međusobne tuče i na kraju, srećom, slavne realizacije. Da sreća i ljubav budu kompletnije, preko Rahelinog unutrašnjeg monologa koji se odnosio na bivšeg, izražene su velike mudrosti i poente, ali je izvršeno i neophodno raščišćavanje sa prošlošću: ...Ova igra koju zovemo život nije nikakvo lutkarsko pozorište, već skupa, preskupa zabava, u kojoj se glupost i izdaja ne praštaju i gde ne prolaze tako bedne, moronske podvale. Ako imaš dobitak u rukama, pa se polakomiš i zaigraš na pogrešnu kartu, gubiš sve! Takva su pravila igre. Ako imaš nešto protiv, a ti to onda lepo raspravi sa Onim gore, imaćeš kad. A ja ti od sveg srca preporučujem da i dalje voliš samoga sebe, sto puta, hiljadu puta više nego bližnjeg svog, kao što si i naučio... A koja su pravila igre u ljubavi i šta je sve dozvoljeno, a šta nije, najbolje ilustruje deo drugog Rahelinog unutrašnjeg monologa: Prokleto dobro znam koliko to nije pošteno, ali zato jeste pametno. U ljubavi je sve dozvoljeno, zar ne? Sve, osim izdaje i prevare! A ovo što ja danas hoću da uradim jeste nisko i podlo, ali, opet kažem, briga me, niko od toga neće trpeti nikakvu štetu, naprotiv, svi će biti na dobitku, odnosno i Maks i ja ćemo biti na dobitku, oboje pobednici, niko poražen, niko ponižen... To su uspeli zahvaljući spremnosti da potencijalo odu do obala Goe i pronađu svoju „obećanu zemlju“ i svoj „raj“. A da li ste vi realno spremni za to? Možda se u ovom pitanju krije koren celokupne otuđenosti i inertnosti, kao opštih karakteristika i problema sadašnjeg vremena? Zato, čitajte i uživajte dok čitate ovaj Škiljevićev roman, razmišljajući šta su vaše obale Goe i kako ćete stići do njih. Marina Đenadić |