Posle "Beogradskog kruga kredom" prikaz romana "Nojeva barka" iz pera Ljiljane Pantelić Novaković objavljen je i u "Književnim novinama" (broj 1273-74, maj-jun 2018).
Tekst je pročitan na predstavljanju romana „Vrata podzemnih voda“ Zorana Škiljevića u biblioteci „Milutin Bojić“ 26.02.2016.godine. Piše: Zoran Ilić Škiljevićev roman započinje citatom iz pesme Branimira Džonija Štulića: „Kucaj pre nego što uđeš // tajna su vrata podzemnih voda...“. Međutim na samom početku romana daleko smo od bilo kakvog podzemnog sveta već smo u društvu trojice bezbrižnih beogradskih srednjoškolaca kojima se čini da je sve lako kad si mlad. Tim pre što su leto, školski raspust... I njima je samo jedna stvar im na umu, a to je provod. Ma šta to bilo: bioskopska predstava, žurke... Odlasci na gradske plaže Lido ili Adu Ciganliju, na bazen... Deo grada kroz koji nas pisac vodi jeste, pre svega, Zemun: Ugrinovačka ulica, Dunavski kej... Eto, konačno je postavljena scena na kojoj će trojica Škiljevićevih junaka izvesti svoju životnu predstavu! Toj sceni možemo još da dodamo i hronološku dimenziju, a ona je početak devedesetih godina XX veka. Taj dragoceni podatak nam otkriva film Srđana Dragojevića „Mi nismo Anđeli“ koji pomenuta trojica srednjoškolaca žele da odgledaju po svaku cenu. Jer njihovi su heroji junaci i junakinje tog filma: Nikola Kojo, Zoran Cvijanović, Branka Katić...
Vrata podzemnih voda će odškrinuti devojka anđeoske lepote i anđeoskog imena – Anđela. Ipak, njen ovozemaljski ekvivalent je Mišel Fajfert. Tako je bar vidi jedan od trojice pomenutih srednjoškolaca – Tihi, koji je ujedno i narator u Škiljevićevom romanu. Na stranicama koje slede imamo opise scena približavanja ta dva mlada bića, preplitanja njihovih životnih sudbina. Ponekad su to scene nategnute, na ivici sukoba, otkrivajući nam unutrašnje nemire te dve mlade osobe. Jedan od poslednjih u nizu likova koji se javljaju u Škiljevićevoj knjizi jeste „Anđelin matorac koga su ćorkirali“. Dakle, reč je o prevejanom negativcu. Naravno da taj negativac ima ime i prezime – Evgenije Cvancik, pa i zanimanje – računovođa. I kao za sve negativce koje na kraju ruka pravde ipak stigne i ščepa ih za vrat, i za evgenija Cvancika su rezervisane stranice „crne hronike“ u dnevnim novinama. U jednom trenutku sudbine „Anđelinog pokvarenog matorca“ i njenog mladog ljubavnika postaju neraskidivo povezane. Ljubavni trougao dobija svoj (ne)očekivani obrt, a to je smrt računovođe Cvancika za koju biva optužen mlađani i naivni Tihi. Tako da jedan od Anđelinih ljubavnika završava na groblju, a drugi u zatvoru. Konačno smo ušli u taj podzemni svet. Memljive ćelije i hodnici Zabele, robijaši, ubice, lopovi... Secikese... To će narednih četiri godina biti stvarnost našeg junaka. Jedinu utehu mu pružaju knjige koje uzima iz zatvorske biblioteke. Sledeći datum koji jasno iskrsava na stranicama Škiljevićeve knjige jeste 4. novembar 1995. godine. Taj datum bi mogao da se nazove i dan izlaska Tihog iz podzemnog sveta. A on se vraća u jedan izmenjeni svet u kome više niko nije isti i ništa više nije isto. I opet, slično kao i na početku, Škiljević i na kraju citira Branimira Džonija Štulića: „Cesta dugačka i ravna // ne vidiš joj kraja, // samo tragove na mome // licu.“, i tako okončava priču o Tihom i jednoj mladosti u Srbiji, Beogradu, na samom kraju dvadesetog veka. Roberto! Roberto! Crni Roberto!
Našem junaku tih dana zvezde nikako nisu bile naklonjene. Sve mu je išlo do zla boga naopako, kao da ga je neko bio urekao. Da je mogao to vreme da prespava, spasio bi se – ali to, naravno, ne beše slučaj. Jednog popodneva, naime, pošao je u grad da obigra još koju knjižaricu, ali umesto da ide nogu pred nogu kao sav normalan svet, gurao se da uđe u dupke punu šesticu tramvaj, kao da mu se žuri da, slučajno, ne zakasni na venčanje. Bilo je to na stanici kod Cvetkove pijace. Tramvaj je njištao kao blesav, spremajući se da uhvati kas i, očekivano, gurajući se tamo sa babama i dečurlijom, izgubio je ravnotežu, zaljuljao se, pa se sapleo (najverovatnije o sopstvene noge), pao, na očigled svih tresnuo o pločnik i, naravno, rascopao nos. Smoto smotani. Sav umazan krvlju, koja je liptala iz njegove raspukle nosine kao vodoskok, pokupio ga je Urke Pivopija, taksista iz kraja, koji je srećom upravo bio naišao. Onda pravac Gradska bolnica. Vraćajući se iz Gradske biblioteke zastao sam pred nedavno otvorenom knjižarom, smeštenom na najprometnijem mestu u gradu, u prizemlju zgrade Albanije, tamo gde je nekada davno bila Jugoslovenska knjiga. Bila je subota, negde nakon podneva, škrto jesenje sunce pomaljalo se između oblaka.
Otvorio sam vrata i ušao. Mlade prodavačice u mini suknjama i mrežastim unihopkama, dočekale su me sa osmehom. Piše: Marina Đenadić
Ovaj roman Zorana Škiljevića objedinjuje više različitih entiteta i područja – ljubav, književnost, pisca i društveno-političke tokove i fenomene. Ako bi se govorilo o tehnici, ne bi mogla proći neprimećeno veoma prisutna sociološka imaginacija. Uz pomoć nje, autor vrlo duhovito pripoveda o preplitanju ličnih pitanja glavnog lika, pisca Roberta, i opštih, javnih društveno-političkih pitanja, kao i njihovom međusobnom uticaju. Piše: Marina Đenadić
Ova zbirka kratkih priča Zorana Škiljevića očigledno predstavlja piščevu reakciju na ovovremene tendencije u književnosti, kako u svetu, tako i kod nas. Većina teoretičara razlog popularnosti žanra kratke priče, u pogledu pisanja, pa i nagrađivanja, ali i kod čitalačke publike, vidi u ubrzanom tempu života i ravoju savremenih tehnologija kojima se rapidno prenose kratke informacije, što utiče na manjak vremena za čitanje, ali i na čitalačka očekivanja – da se u što kraćoj formi dobije što više novosti (informacije). Ovi činioci su i uslov, a polako izgleda postaju i imperativ, što za pisce nije nimalo lak zadatak, pogotovo, ukoliko se odluče za tematiku svakodnevnog života, kao što je to Škiljević u ovoj zbirci. |